Nemoguće je izraziti riječima ono što je protojerej-stavrofor Milorad Ljubinac učinio za Sokolac i Romaniju.

Ostaće upamćen kao sveštenik koji je svoj plemeniti posao radio predano, uredno, s puno razumijevanja prema svima koji su ga okruživali. Rođen je u poštenoj porodici Ljubinac, u pitomim Seljanima, selu kod Rogatice, kao osmo dijete u braku čestitih domaćina Jovanke i Gojka. Rastao je u krilu visokomoralnih roditelja, uvažavanih u svojoj sredini i cijelom rogatičkom kraju.

Završio je Osnovnu školu u Rogatici, a Bogoslovsku školu u Beogradu. Na put svetog poziva duhovnika uputio ga je davno počivši mitropolit Nektarije Krulj, koji je njegovog oca Gojka zamolio da mu najmlađi sin uči za sveštenika. Desilo se to dalake 1965. godine, na tradicionalnom narodnom saborovanju u Rogatici, na veliki praznik – Preobraženje Gospodnje.

Od toga dana počinje Miloradova plemenita misija, služenje Bogu i narodu.

Nakon službovanja u dobrunskom i višegradskom kraju, gdje je ostavio neizbrisive tragove kao mladi sveštenik i upoznao svoju životnu saputnicu Mirjanu, koja ga je vjerno pratila kroz život duhovnika, u oktobru 1976. godine dolazi u Sokolac, gdje ostaje do kraja života.

Sokolac je postao njegov drugi zavičaj. Došao je u mali grad u teško vrijeme, opterećeno zabludama prošlosti, vrijeme u kojem sveštenici nisu bili miljenici vlasti. Ali, svojom mudrošću, iskrenim odnosom prema vjeri i čovjeku, ubrzo je stekao visoko poštovanje romanijskog čovjeka, pa i onih koji su hulili na Boga i crkvu.

Sokolac nikada ne može zaboraviti ono što je Milorad njemu dao u višedecenijskom službovanju. Bio je sa narodom u svim prilikama koje čine život, u slavlju i tugovanju, u trenucima kada je trebalo progovoriti o značaju vjere i crkve za čovjeka, ljudskoj obavezi da pomogne drugom u nevolji, svojim toplim riječima brisao je suze nesrećnim, što je posebno bilo izraženo u ratnim godinama, kada je, nad vječnim počivalištima naših poginulih boraca, lio suze sa njihovim najmilijima. Uz njegove riječi i najveća nesreća se lakše podnosila.

Nemam prave riječi, one prosto ne postoje, koje bi opisale ono što je uradio na duhovnom polju, ali i u izgradnji bogomolja i ostalih crkvenih objekata na našem opštinskom prostoru. Romanija će ga pamtiti po ogromnoj energiji koju je uložio da bi se u Sokolovićima izgradila crkva „Svetog Georgija“, na čijem osvećenju se okupilo preko 15 hiljada vjernika, što se, do tada, u sličnim prilikama, nikada nije desilo na širem prostoru Romanije. Dao je veliki dio svog života u izgradnju Duhovnog centra „Romanijska Lazarica“ u Sokocu, građevine koja izaziva divljenje svakog ko se nađe u njegovom prostoru. Ovo prelijepo zdanje, nije nimalo neskromno ako kažem, trebalo bi da nosi njegovo ime.

Njegovo iskustvo i pregalaštvo došlo je do punog izražaja i u izgradnji manastira “Sokolica“ na Ravnoj Romaniji, jedinstvenog spomenika poginulim za srpsku slobodu u minulim ratovima i bunama.

I učenici sokolačke Osnovne škole će ga pamtiti po dobroti u vrijeme kada ih je podučavao vjeri i hrišćanskim vrlinama.

Bio je jedan od najvjernijih saradnika blaženopočivšeg mitropolita Nikolaja. Pamtićemo ga i po humanitarnim akcijama, onome što je, posebno u vrijeme Odbrambeno-otadžbinskog rata učinio kao član sokolačkog Crvenog krsta.

Znao je biti izuzetan domaćin i najvišim duhovnicima i crkvenim velikodostojnicima, među kojim su bili blaženopočivši – Njegova svetost patrijah srpski Pavle i patrijarh moskovski i cijele Rusije Aleksej Drugi.

Nije pretjerano reći, da za protu Milorada važi ona Njegoševa: “Imao se rašta i roditi“. Pokoljenja će o njegovim djelima suditi i, nadam se, donijeti pravedan sud.

Danas je najteže njegovoj supruzi Mirjani, ženi koja ga je vjerno pratila tokom njegove misije duhovnika, kao i njegovoj kćeri Oliveri, sinu Aleksandru, unucima. Ali, utjeha im je da su imali dobrog, plemenitog supruga, oca i djeda. Tuguje danas i Sokolac, svi njegovi prijatelji, ogroman broj vjernika, ljudi koji su se sa protom Miloradom družili na liturgijama, narodnim saborima, na slavama, svabama, ali i u trenucima kada se tugovalo.

Neka mu je laka crna zemlja, Bog da mu dušu prosti. Čeka ga, u to sam siguran – rajska svjetlost.