Draga braćo i sestre,

Zapisano je da je vojvoda Marko Miljanov rekao: „Dijele se Srbi na komade, jedan kaže: Ja sam Crnogorac, drugi Bokelj, ili Ercegovac – treći opet da je Bošnjak kaže, Dalmatinac ili Vojvođanin, Srbijanac ili Staro-Srbin; svi smo đeca jedne iste majke.”

Tako je zborio pisac čuvenih Primjera čojstva i junaštva. Knjige u kojoj je naveo sve dobro učinjeno u Crnoj Gori, a da je on znao i zapamtio.

Za primjere lošeg, rđavog, nečovječnog i kukavičkog male su i čitave biblioteke napisao je tada Marko.

Tokom godina te biblioteke su se proširile. U naše vrijeme uvećane su priznanjem takozvanog Kosova, podrškom Albancima u Unesku, izbacivanjem ćirilice i Njegoša, a uvođenjem novih slova i jezika i na kraju posljednjim napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Tek je to probudilo i razdrmalo istinsku Crnu Goru. Crnu Goru koja je ponosna i viteška, luča slobode među Srbima.

Ovim protestima i molitvama u Crnoj Gori i širom srpstva „gdje god je srpska duša koja”, mi Crnu Goru držimo na putu svetosavlja koji je i put slobode.

Zato smo i mi danas ovdje.

Svi smo mi na Romaniju došli sa područja današnje Crne Gore. I svi mi imamo obavezu prema đedovima, ali i prema sinovima i unucima da čuvamo zavjet.

Nismo mi kako neki pogrešno govore i pišu „bratski narodi”, mi smi braća rođena i to blizanci. Bol i nesreća jednog, bol je i nesreća i drugog. Eto zašto smo danas ovdje ako vas neko pita.

Zbog toga Romanija stoji gdje i Bjelasica i Kom, uz Onogošt i Durmitor, ali i uz Avalu i Frušku Goru, Kopaonik i Dinaru, Majevicu i Manjaču.

Stojimo svi zajedno zagledani u Lovćen, u našu Luču u naš svetionik.