Sa trideset i dvije godine u predvečerje rata, organizovanja naroda i spremanja za katastrofu koja nam se nadvila nad glavama, ušao sam u svijet politike. Postao sam predsjednik Opštinskog odbora Srpske demokratske stranke u Sokocu.

Prihvatio sam se tog mjesta i tog posla jer sam vjerovao u ispravnost našeg puta, opravdanost našeg djelovanja. Više sam osjećao i vjerovao u to, nego što sam sa sigurnošću znao. Imao sam hrabrosti da to prihvatim, da stanem ispred onih koji nisu željeli da budu istureni, kao i ispred naroda koji nam je vjerovao.

Nedugo potom, približavali smo se ratu, koji je već bio počeo u SR Hrvatskoj. O tim danima dosta je toga rečeno, napisani su mnogi memoari u kojima ima pomena mog učešća i mog djelovanja u tim teškim vremenima.

Blagodareći ljudima koji su to shvatali koji su tada djelovali, stvorili smo Republiku Srpsku. Stvorili je u miru, za nju se izborili u ratu i sačuvali je nakon rata.

Kroz sve te godine, prošao sam i doživio mnogo i ličnog i profesionalnog kako dobra, tako i zla. O zlu treba povremeno govoriti i prisjetiti ga se, da bi naše djelovanje bilo blaže i smjernije. Kroz to zlo sam prošao, jer su vjerovali da mogu da me slome i da mogu mene da koriste onako kako oni žele. Podvrgavali su me torturi i mučenju, zabranama i čemu sve ne. Narod grada i opštine je trpio upadanja i uznemiravanja, tokom brojnih akcija mog hapšenja, sa helikopterima i transporterima. Držali su me zatočenog bez orijentacije u vremenu i prostoru, sa stalno upaljenim svjetlima. Bilo je to toliko često da su i banjalučku glumci u jednom skeču to komentarisali.

Ovo sam ispričao da bi naglasio da ne treba zanemarivati iskustvo. Samo onda kada iskustvo koje se opire novotariji popusti pred mladalačkom energijom i željom za promjenama i “novotarijama”, dešavaju se promjene koje su trajne i koje su ispravne.

Da pođem od one Čerčilove teze da onaj ko u mladosti nije buntovnk i revolucionar nema srca, a ko u zrelosti nije konzervativac nema mozga.

Hoću da kažem da za sve postoji vrijeme.

Kao neko ko je potpredsjednik jedne političke partije, a sa ovoliko iskustva u politici, sa toliko burnih i teških trenutka iza sebe, teško mogu da budem neko ko će sada da bude revolucionar i da na ulici ruši vlast. Trebali bi to da shvate ljudi koji javno i mene pominju u kontekstu nekog uličnog rušenja vlasti, te se pitaju zašto mene nema tamo.

Tragedija ubistva Davida Dragičevića, herojska istrajnost njegovog oca Davora u potrazi za istinom i pravdom, priča su koja daje svjetlo i snagu razvoju demokratije u Srpskoj. Međutim od upotrebe ovog skupa u političke svrhe, što je pravo onoga ko misli da je to moralno, došli smo do upotrebe političara i opozicije za ciljeve grupe Pravda za Davida što takođe možemo i shvatiti i opravdati. Međutim ono što zabrinjava su poruke koje su poslate sa posljednjih skupova. Prijetnje, poziv da se odgovori nasiljem, nepriznavanje izabranih predstavnika.

Prejake su optužbe i riječi pojedinih analitičara koji vide neke revolucije, obojene i bezbojne, neka proljeća dok mi čekamo jesen. Oni sebi daju na važnosti i značaju, dobijaju veći medijski prostor, više angažmana i promocije za sebe i eventualno neke svoje knjige, a zanemaruju opšti javni interes. Ne mare za uznemiravanje javnosti i građana koji se plaše nemilih scena i događaja sa trgova brojnih prestonica gdje je vlast nasilno rušena.

Naravno da našoj političkoj kulturi i pristojnom odnosu opozicije prema vlasti i obrnuto, odmažu izjave i optužbe o izdaji, o izdajnicima, o terorizmu SDS-a i slično. Potrebno je i tu napraviti i učiniti i izvinjenje i relaksiranje odnosa.

Pogubna je i podjela glasača na one iz gradskih i one iz seoskih sredina. To stvara animozitete i dovodi do dodatnih podjela. Otvara neke stare i pogubne odnose prema ljudima sa sela, kada se u komunizmu sav primitivizam podvodio i pejorativno nazivao “seljaštvo”.

Ne treba podizati tenzije i prizivati neki novi peti oktobar, kao što je neukusno nazivati SDS teroristima. Treba sačekati rezultate koje će objaviti Centralna izborna komisija i na organima stranke zauzeti stavove.

Moramo učiniti institucije boljim, snažnijim i pravednijim. A građanski aktivizam uz aktivnosti političkih partija to će i da donese. Naravno ukoliko taj aktivizam i ostane građanski, ukoliko ostane imun na razne dušebrižnike i organizacije iz zemlje i svijeta koje u tome vide svoju korist a taj aktivizam koriste kao oruđe. Takva zloupotreba može da stvori destabilizaciju i agoniju, što nije dobro ni za koga u Srpskoj.

Zato sam i rekao smatram da bi trebalo razgovarati sa svima i o svemu, naročito kada je riječ o zaštiti Republike Srpske i očuvanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i da nam Republika Srpska i njene institucije moraju biti na prvom mjestu.