Čovjek sam koji voli da se fotografiše, odnosno koji voli da mu ostane ta vrsta traga, za podsjećanje na trenutke i ljude, a takođe, želim da informišem građane koje prilikom posjeta, prijema i sastanaka predstavljam, kao njihov načelnik i kao političar. Kada neko te fotografije i uspomene iako nema ni razloga ni povoda, stavlja u neki ružan kontekst, on neminovno blati i uspomene i onoga ko je na tim fotografijama. Eto zato sam, iako u početku prećutah, odlučio da se uključim u polemku sa nekim sa kim to inače ne bi činio.

Dakle ono o čemu ovdje govorim je stavljanje u neki ružan i negativan kontekst fotografija sa prijema kod Srpskog člana predsjedništva BiH, povodom Božića i Dana Republike Srpske na kojima sam sa još nekim članovima Srpske demokratske stranke.

Sada bi ja trebao da govorim o sebi, pa da govorim ružno o onome ko govori o meni, pa da on odgovori, i tako da hranimo senzacijama željne medije, da kao zabavljači igramo tu predstavu pred građanima.

Ne, odbijam to da radim, nije to politika koju ja zastupam. Niti je to način da se bude u medijima. Umjesto toga ja govorim o onome što sam radio, uradio, te o onome što planiram da uradim. Tako ja dolazim do medija, jer oni procjenjuju da je ono što radim i planiram vrijedno praćenja. Ovo sada predstavlja izuzetak iz potrebe da dam podršku gospođi Karadžić-Jovičević, te da objasnim građanima o čemu se govori već par dana.

Složićemo se da je potpuno normalno i prirodno da kao načelik opštine koja je dio grada Istočno Sarajevo budem na prijemu povodom Božića i Dana Republike. Potpuno je logično da sa vlastima svih nivoa sarađujem u interesu građana koji su me birali. Život ne može i ne treba da čeka ni da stane jer na svim nivoima vlasti nisu članovi iste političke stranke. Apsurdno je objašnjavati to, to bi bar trebalo da bude svima jasno.

Svima, osim onima koji politiku i život shvataju crno-bijelo, kojima je sve ili-ili. Kritizerstvo je kritika kritike radi, to je ono sitničavo zakeranje, cjepidlačenje i gunđanje, koje ne zna ni šta hoće, niti ima snagu ni znanje da nešto preduzme i koje nikada ne vodi ka rješenju bilo kog problema.

Jedno je biti protivnik ideja i djela nekog čovjeka ili grupe ljudi, a potpuno je druga stvar napadati na ličnost čovjeka. Dehumanizovati ga, raščlanjivati nečiji život i atakovati na porodicu, na ono gdje je svaki čovjek posebno ranjiv i osjetljiv.

Sonja Karadžić Jovičević je član Srpske demokratske stranke i narodni poslanik u Skupštini Republike Srpske. I da ona jeste kćerka prvog predsjedika Srpske, i baš zbog toga ona ni Srpsku, ali ni politiku ne shvata uskostranački, uskointeresno i provincijalno. Postoje dvije priče o tome kako je Republika Srpska dobila ime, jedna od njih uključuje i gospođu Sonju Karadžić Jovičević. To je istorija, to je ono, što će istoričari, ali pravi, da istražuju i analiziraju. Da nije ništa drugo uradila, a i da ništa drugo ne uradi, njeno ime će ostati u istoriji Republike Srpske i Srba s ove strane Drine.

E sad kada neko želi medijsku pažnju u Federaciji BiH, a pri tom je iz Republike Srpske, onda on napadne ili prvog predsjednika Srpske, kao što su to radili nekada, ili njegovu kćerku, a u kontekstu “tatina kćerka” kao što to neki danas rade.

Tužno je što tu svoju potrebu za pažnjom i za medijskim pojavljivanjem hrane tako niskim i plitkim rečenicama i komentarima. Ljudi koji ne shvataju da mediji u Federaciji prenose i objavljuju riječi uglavnom onih koji napadaju Republiku Srpsku, njene institucije ili zvaničnike, politički su nezreli i nedorečeni.

Meni ti isti zamjeraju to što ja imam kontakte i korektnu saradnju sa svim medijima u Srpskoj. Za mene to predstavlja ponos i čast. Do toga sam došao kroz uvažavanje svih medija, a posebno novinara sa kojima sam sarađivao i sa kojima sarađujem, nadam se na obostranu korist.

Ukoliko neko smatra da potpredsjednik Srpske demokratske stranke ne treba da razgovara sa svima u Srpskoj za dobrobit građana koji su ga birali, mi smo onda u većem problemu nego što smo mislili.

Za razliku od nekih drugih ljudi koji vape za medijskom pažnjom, pa zbog iste prave senzacije, govore ružno o drugim ljudima, optužuju i kleveću, meni mediji nisu nikada za ovih 30 godina bavljenja politikom bili nedostupni, niti sam se osjećao od bilo koje kuće u Srpskoj izopšteno ili blokirano.

Građani Sokoca i Istočnog Sarajeva gdje sam politički djelovao i djelujem, sve ove godine to dobro znaju, oni ocjenjuju moj rad iz izbora u izbore, oni su razlog zašto sam i dalje na političkoj sceni. I na kraju krajeva jedino će oni i ja reći ili odlučiti kada je vrijeme da odem iz političkog života Republike Srpske.

To nikako ne mogu da urade oni koji se poput Vukanovića skrivaju iza Srpske demokratske stranke, koriste njenu infrastrukturu i resurse, a onda glume samostalnost i hvale se time što nisu članovi stranke. Pri tom poručuju da je vrijeme da neko ode iz politike. To nije ni Vukota koji isključuje one koji su u stranci skoro onoliko koliko on ima godina života. On se skriva iza pečata predsjednika koji mu je povjerio Bosić, koji iz prikrajka hrani vučiju paranoju.

Na kraju krajeva Vukota i Bosić su i dozvolili Vukanoviću da bude na listi Srpske demokratske stranke, da četiri godine bude savjetnik u Bosićevom kabinetu, a nakon toga u skupštinskim klupama, na račun infrastrukture i organizacije stranke koju napada i ponosno ističe da nije njen član.

Pitanje je da li Srpska demokratska stranka u Hercegovini nema dovoljno ljudi za izborne liste, pa su potrebni i neki “nestranački ljudi”? Ko je kriv ako nema?

Kuda će Srpsku demokratsku stranku odvesti oni koji žive od napada, od prepucavanja, blaćenja, isključivanja, klevetanja, kojima su bliži “Slobodna Bosna” i “Dnevni Avaz” od “Glasa Srpske”, a FTV od RTRS-a?